Select Page

Autostoperski vodič kroz karantin – preporuke mentora – 2. dio

Autostoperski vodič kroz karantin – preporuke mentora – 2. dio

Draga ekipo, stiže nastavak 😊

Ljubica vas poziva na Zoom Zumbu, a Biljana i Tamara imaju najšareniju listu preporuka za vas. 😊

Nadamo se da će svako od vas pronaći nešto za sebe u seriji blog postova koje smo vam pripremili!

Ljubica Nikolić

Ja sam već preko mjesec dana u samoizolaciji i trudim se da radim uz zabavu. 😊 Kako želim da mi vrijeme bude ispunjeno, čitam, radim od kuće, poboljšavam se kao domaćica.👩🏼‍🍳 Ali ono što mi baš treba ovih dana kako se ne krećem vani je sportska aktivnost. Iii tu je zumba 💃🏼🕺🏻. Imam treninge par puta sedmično preko aplikacije Zoom. Možda možete i vi da se ovako ‘okupite’? Dovoljno je da neko započne trening i svako može imati svoju tačku. 😉

Tamara Milošević

U danima koji su za nama, svjedočimo brojnim preporukama kako da obogatimo svoje slobodno vrijeme. To, svakako, umije poprilično iritirajuće da djeluje na nas na način da, tipično opozitno razmišljamo: “Šta ima ko meni da govori kako da provedem svoje vrijeme?” I u pravu si. Ali, i osoba koja preporučuje je, jer je svjesna okolnosti u kojima je naša realnost i rutina koja nam čini svakodnevicu pomjerena i izmještena.

U skladu sa tim, organizacija sopstvenog vremena je važna. Trenutno: najvažnija.

Kao neko ko je navikao da je stalno u prirodi, vrlo je neobičan osjećaj naći se toliko dugo u zatvorenom prostoru. Međutim, ovo je trenutak koji poziva na kočnice i zagledanost u sebe i svijet na jedan odgovorniji način. Tu je mentalno zdravlje, osim biološkog, vrlo značajno. Moju psihu ovih dana čuvaju dva psa i mačak (troši porodica razmiricama oko bojlera), a hrane romani, muzika i filmovi.

  • Kinematografija i književnost odveli su me u pravcu Južne Amerike. Sidewalls je posljednji film koji sam odgledala. Protagonisti filma su neobični, asocijalni i sudbinski predoređeni jedno drugome. Film odiše lakoćom izraza i jednom zaljubljenošću koja je svojstvena godišnjem dobu oko nas.
  • Školice, roman Hulia Kortasara, jedno od najvećih djela XX vijeka, poziva me svojom eksperimentalnom i drugačijom strukturom (struktura je, kao što i sam naziv sugeriše, poput skoka u toku dječije igre), a ti skokovi vode te, posredstvom glavnom lika, u sva ona skrovišta ljudske svijesti o kojima se često (ne) pitaš. Ovo je i roman o svim intelektualcima i osobenjacima, jednom svijetu koji je danas manje dostupan medijima, a koji je glavni pokretač civilizacije kao takve.
  • Svemirko i Zoster dva su benda čija me muzika poziva na uživanje od posla, akademije, a vodi ka suncu i jedvačekanju (ne postoji riječ) dana u planini. Do tada, preporučujem i kao gorivo za čišćenje (o, da, umjetnost je važno gorivo i može poslužiti tako nečem banalnom, a važnom za svakodnevno življenje).

Biljana Martinić

Imala sam tu (ne)sreću da mjesec dana prije prvog slučaja korone u Crnoj Gori provedem u krevetu, bolujući od boginja. To je istovremeno značilo da sam jedna od najsigurnijih osoba na svijetu od zaraze, ali ubrzo potom i jedna od najugroženijih, zato što mi je imunitet bio nikakav. Tako da mi je vijest da ću da iz jednog karantina pređem u drugi bila mali šamar, priznajem.

Budimo iskreni, bez obzira na to što možda imamo malo više vremena za neke stvari, većina nas neće pročitati cijelu biblioteku ili naučiti da programira za ovo vrijeme koje provedemo u samoizolaciji. Umjesto toga, većinu slobodnog vremena ćemo provesti za kompjuterom ili ispred televizora sa dovoljnom količinom slatkiša da smo lowkey zahvalni što ne moramo skorije da uđemo u farmerice. Ja se svakodnevno borim sa sobom pokušavajući da zadržim stare navike i budem produktivna, da treniram kući, jedem što zdravije i da kombinujem stvari koje volim da radim. Za slučaj da nekome od vas ponestane materijala (što je, složićemo se, vrlo teško) evo par stvari koje trenutno gledam, čitam i slušam.

  • Nove sezone serije What We Do in the Shadows i After Life (druga sezona izlazi u petak) su MUST. Preporučujem i takozvani rewatch serija koje ste već gledali i koje su vam jako drage. Kod mene su trenutno na redu “Community“, koja je od skoro napokon na Netflixu, i serija “Scrubs“. Zach Bruff i Donald Faison su u karantinu pokrenuli podcast “Fake Doctors, Real Friends” što je za mene odmah bio znak da skinem prvu sezonu i gledam uporedo sa njima. Još jedna sjajna stvar je dokumentarac “James May: Our Man in Japan” koji je za bilo koga ko voli Jamesa i uz to je zaljubljenik u Japan poslastica u rangu majkine domaće makovnjače. I naravno, “The Last Dance“, dokumentarac o njegovom letećem visočanstvu, Majklu Džordanu.
  • Jedna od omiljenih osoba na svijetu mi je trenutno engleski komičar James Acaster. To znači da sam u poslednja dva mjeseca pogledala i pročitala apsolutno sve na internetu što je snimio ili napisao. Preporučujem specijal “Repertoire” i knjigu “Perfect Sounds Whatever” zato što je nevjerovatno divna i duhovita. Koncept je takav da je James nakon raskida sa djevojkom, odlučio da se sa bolom izbori uz pomoć muzike što je rezultiralo time da je kupio preko 500 albuma iz 2016. godine i kasnije proglasio tu godinu najboljom godinom u istoriji muzike. To možda zvuči smiješno jer je godina prilično svježa, a od najbolje muzičke godine u istoriji očekujete da to bude jedna, recimo, 1969. (slobodno izguglajte i pustite suzicu kad pročitate listu bendova), ali, kada shvatite da je te iste godine David Bowie izdao svoj poslednji album (“Blackstar”) i umro, a onda krajem iste godine i Leonard Cohen uradio isto (“You Want It Darker”), to se više i ne čini toliko nemogućim. Naravno, ja sam odmah bez razmišljanja podržala tezu zato što je 2016. godine izašao jedan od mojih omiljenih albuma (Anderson Paak – “Malibu”). Ukratko, James u ovoj knjizi priča o svim tim albumima, o muzici uopšte i o tome kakva je bila ta godina za njega. Štivo je više nego zabavno, a svako malo ćete ulaziti na YouTube da nađete i preslušate pjesmu o kojoj priča.
  • Shodno tome, završiću sa muzikom. Po navici kad nešto radim najčešće pustim ili neki od NPR Music Tiny Desk koncerata ili YouTube kanal Colors zato što dovode predivne muzičare od kojih je većina relativno nepoznata. Nije nepoznato da sam biće navike, ljubitelj sitnih tradicija i osjećanja kao što su nostalgija i melanholija, tako da se određenim mjesecima u godini vraćam konkretnim albumima ili pjesmama. U aprilu su to The War on Drugs (“A Deeper Understanding” i “Lost in the Dream”) i The Allman Brothers (“Eat a Peach”). Pjesme kao što je “Little Martha” mogu satima da slušam na repeat i uvijek mi pobjegne osmijeh kad se sjetim da je Allman napisao nakon što mu je u snu odsvirao Jimi Hendrix, umješto gitare koristeći, pazite sad, česmu u toaletu.

About The Author